Gostovanje predsednika prof. dr Vladimira M. Cvetkovića u emisiji Dan uzivo – N1

Gostovanje predsednika prof. dr Vladimira M. Cvetkovića u emisiji Dan uzivo – N1

You are currently viewing Gostovanje predsednika prof. dr Vladimira M. Cvetkovića u emisiji Dan uzivo – N1
Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama, Beograd. Obuke, edukacije, seminari, kursevi - Medjunarodni institut za istraživanje katastrofa.
Profesor Fakulteta za bezbednost Vladimir Cvetković, povodom hemijskog akcidenta kod Pirota kada su vagoni koji su prevozili amonijak iskliznuli iz šina pri čemu je došlo do curenja ovog opasnog gasa, kaže za N1 da brzina reagovanja nadležnih službi nije bila odgovarajuća i da je očigledno došlo do propusta u njihovoj komunikaciji, to se sve može povezati sa neuvođenjem jedinstvenog broja 112, koji objedinjuje postupanje svih službi. Dodaje da procedure po kojima postupaju naši organi nisu adekvatno usavršene, ali i da je pripremljenost građana za ovakve situacije na vrlo niskom nivou. Zbog svega toga, vrlo je verovatno da će opet doći do sličnog incidenta i da mi trenutno možemo samo da se nadamo da neće. Izneo je i alarmantan podatak, da se u Srbiji godišnje, prema statistici, dogodi 80 hemijskih akcidenata, i to najviše u drumskom saobraćaju.
On u Danu uživo na TV N1 kaže i da naši policijski službenici ne poseduju odgovarajuću zaštitnu opremu za ovakve situacije. Dodaje da je u ovakvim situacijama štab za vanredne situacije glavni i on upravlja i treba da u što kraćem vremenskom periodu uputi nadležne timove.
Navodi da postoji ofanzivni i defanzivni model reagovanja, „ali pošto su se kod Pirota cisterne prevrnule i curenje dolazi odozdo, vi ne možete da ih prevrnete i zaustavite curenje, te su zbog toga primenili defanzivni model koji podrazumeva evakuaciju šireg područja, njegovo obezbeđivanje i druge mere koje se odnose na praćenje širenja opasnih materija“.
Na pitanje da li su poštovane sve procedure, Cvetković kaže da naše službe rade u skladu sa zakonskim propisima, ali naši propisi i procedure nisu adekvetno usavršeni, „mi nemamo konkretne porcedure za postupanje policijskih službenika u vanrednim situacijama, nemamo procedure za koordinaciju rada svih službi bezbednosti, često dolazi do sukoba nadležnosti – sve to doprinosi da se smanji nivo efikasnosti“.
„S druge strane, pripremljenost građana za ovakve situacije je na vrlo niskom nivou. U istraživanju na uzorku od 2.500 građana, na skali od jedan do pet oni su u izvesnoj meri nepripremljeni za reagovanje, čak nisu ni zainsteresovani, jer smatraju da je to nadležnost drugih nadležnih organa, a ne njihova zakonska obaveza. A istraživanja pokazuju i da su upravo građani ti koji pružaju pomoć drugima u takvim situacijama, jer nadležnim organima treba vremena da reaguju. Postavlja se pitanje zašto nadležni organi ne sprovode odgovarajuće obuke i kampanje“, ukazuje.
Ističe da postoji „ozbiljan broj nedostataka našeg sistema“.
„Naš sistem je centralizovan, što nije dobro, pokazuju i praksa i teorija“, dodaje.
Upitan da li su građani bili informisani na odgovarajući način i da li je pravi način preko medija, on kaže da nije, i podseća da postoje odgovarajući sistemi obaveštavanja i uzbunjivanja, koji sad nisu korišćeni.
„Pitanje je koje bi katastrofalne posledice bile da je bila neka opasnija materija“, upozorava i dodaje da je presudan taj tzv. „zlatni čas“ – „štagod da preduzmete u tom času, spasićete ogroman broj ljudi“.
Navodi da je potrebno unaprediti propise i sankcije za njihovo nepoštovanje podići na viši nivo, kao i sam proces kontrole i licenciranje vozača. Takođe, u budućnosti bi inspekcijski organi trebalo da unaprede svoje postupanje.
Na pitanje ko u ovom konkretnom slučaju snosi odgovornost, on kaže da je po Zakonu o transportu opasne robe, učesnik u transportu dužan da preduzme mere da ne dođe do curenja, a ako dođe do toga, da izvrši asanaciju terena.
„Zašto je neko pristao da prevozi takvu količinu opasnih materija, ako zna da na tim deonicama sama infrastruktura nije bezbedna“, pita Cvetković.
Dodaje da naravno ovako nešto opet može da se desi i da mi živimo tako „da se nadamo da neće doći do izlivanja“ opasnih materija.