Spremnost srednjih škola Sliva Zapadne Morave u Republici Srbiji za smanjenje rizika od katastrofa i upravlјanje vanrednim situacijama

Naučno istraživanje ,,Spremnost srednjih škola Sliva Zapadne Morave u Republici Srbiji za smanjenje rizika od katastrofa i upravlјanje vanrednim situacijama” imalo je za cilј istraživanje faktora koji su uticali na spremnost i kapacitete srednjih škola, organizacija građanskog društva i lokalnih samouprava, odnosno odelјenja za civilnu zaštitu na teritoriji Sliva Zapadne Morave u Srbiji u sprečavanju rizika od katastrofa u skladu sa Zakonom o smanjenju rizika od katastrofa i upravlјanju u vanrednim situacijama. Istraživanje je obuhvatilo analizu efikasnosti saradnje odelјenja civilne zaštite, srednjih škola i organizacija građanskog društva na teritoriji Sliva Zapadne Morave u pogledu integrisanog upravlјanja rizicima od katastrofa, zastuplјenost mladih i organizacija građanskog društva u reformi integrisanog upravlјanja rizicima od katastrofa, nivo spremnosti i faktore uticaja mladih na svest javnosti o važnosti smanjenja rizika od katastrofa, kao i razvijenost multisektorske saradnje srednjih škola, lokalnih samouprava i organizacija građanskog društva u pogledu smanjenja rizika od katastrofa. Opšta hipoteza istraživanja sugeriše da su nivo spremnosti i kapaciteta srednjih škola, lokalnih samouprava i organizacija građanskih društva na nižem nivou, da ne postoji dovolјno efikasna saradnja i zastuplјenost mladih u procesu reformi, kao i nedovolјno razvijena multisektorska saradnja, što je istraživanjem i potvrđeno. Koristeći višemetodski pristup, korišćeni su postojeći izvori podataka, dokumentacija, arhivska građa, kao i podaci generisani anketiranjem učenika, nastavnika i zaposlenih u odelјenjima civilne zaštite. Kvantitativna istraživačka tradicija korišćena je za analizu podataka, uklјučujući parametarske i neparametarske statističke tehnike. Rezultati analize pružili su uvid u efikasnost sistema pripreme za katastrofe u istraživanom području pružajući osnovu za dalјe preporuke i unapređenje sistema. Ispitivane teme obuhvataju različite aspekte pripreme za katastrofe, uklјučujući stavove o ulozi učenika, stepen pripremlјenosti škola, i želјu za dodatnom obukom nastavničkog osoblјa. Rezultati pokazuju široku podršku uklјučivanju učenika u aktivnosti smanjenja rizika od katastrofa, a predložene preporuke obuhvataju dodatnu obuku nastavnika, povećanje budžeta za obrazovanje o smanjenju rizika, jaču saradnju sa relevantnim institucijama, uvođenje praktičnih vežbi u obrazovni proces i unapređenje informisanosti o mogućnostima saradnje. Rezultati pokazuju dominantnu upotrebu interneta kao glavnog izvora informacija o katastrofama, istaknuvši značaj onlajn resursa u edukaciji. Nedostaci u saradnji škola sa stručnim institucijama i nizak stepen uklјučenosti roditelјa izazivaju potrebu za jačom partnerskom radnjom između obrazovnog sistema i zainteresovanih institucija. Stavovi učenika o uvođenju predmeta o katastrofama su različiti, što otvara pitanje potrebe za dodatnom analizom i prilagođavanjem nastavnih programa. Nedovolјno partnerstvo sa nevladinim organizacijama i civilnim društvom upućuje na potrebu za rasširenim obrazovanjem van formalnog obrazovnog okvira. Učenici izražavaju potrebu za praktičnom edukacijom i vežbanjem, ističući značaj simulacija evakuacije. Analiza stavova učenika u vezi sa pripremama za katastrofe otkriva visok stepen saglasnosti o uklјučivanju učenika u planove pripravnosti. Važno je istaći težnju učenika za uvođenjem predmeta o bezbednosnoj kulturi i njihovu svest o značaju individualnih priprema u vanrednim situacijama. U zaklјučku, istraživanje pruža značajne preporuke za unapređenje obrazovnih strategija i saradnje u oblasti katastrofalne spremnosti. Ove preporuke imaju za cilј podizanje obrazovnog standarda i unapređenje opšte bezbednosti u školama, stvarajući efikasan i celovit sistem pripreme za katastrofe u obrazovnom okruženju. Na osnovu zaklјučaka, predlažu se sledeće preporuke: škole bi trebalo aktivnije sarađivati sa stručnim institucijama kako bi obezbedile ažurirane i relevantne informacije o katastrofama; razviti mehanizme koji omogućavaju aktivno uklјučivanje roditelјa u edukaciju o katastrofama, kako bi se stvorila sinergija između škole i porodice; razmotriti mogućnosti za integrisanje materijala o katastrofama u druge nastavne predmete kako bi se ova tema adekvatnije pokrila u okviru postojećeg kurikuluma; podsticati korišćenje online resursa za edukaciju o katastrofama, pružajući učenicima pristup pouzdanim informacijama; razviti saradnju sa nevladinim organizacijama i civilnim društvom kako bi se unapredila dodatna edukacija izvan školskog programa o katastrofama; azviti praktične programe edukacije, uklјučujući simulacije evakuacije i vizualizaciju praktičnih primera, kako bi se pobolјšalo razumevanje i spremnost na reagovanje u slučaju katastrofe; implementirati simulacije katastrofa i vežbe evakuacije kako bi se učenici aktivno uklјučili u procese pripreme i razvijali veštine reagovanja; podsticati i motivisati nastavnike da sprovode vežbe evakuacije, edukuju se o postupcima reagovanja u vanrednim situacijama i prenose ova znanja na učenike; omogućiti učenicima da učestvuju u procesima izrade planova za katastrofe kako bi se ojačala njihova lična odgovornost i svest o rizicima; razviti i ojačati saradnju sa nadležnim organima za upravlјanje katastrofama, školama, i intervenciono-pasilačkim službama radi efikasnijeg obrazovanja učenika; razmotriti mogućnosti za uvođenje predmeta o Bezbednosnoj kulturi u nastavni plan i program kako bi se sistematski obrađivale teme smanjenja rizika od katastrofa; ojačati svest učenika o zakonskim obavezama u vezi sa smanjenjem rizika od katastrofa, kako bi se podstakla odgovornost i poštovanje propisa; sprovoditi edukaciju o pravilnom reagovanju u vanrednim situacijama i ojačati svest o rizicima; osigurati inkluzivnost u procesu priprema za katastrofe, uzimajući u obzir različite potrebe i sposobnosti učenika; organizacija dodatnih obuka za nastavnike trebala bi biti sveobuhvatna, uklјučujući teme kao što su prva pomoć, bezbednost učenika tokom katastrofa; intenziviranje saradnje sa ntervenciono- spasilačkim službama i nevladinim organizacijama treba uklјučivati redovne sastanke, zajedničke vežbe, kao i delјenje resursa i informacija. praktične vežbe trebaju biti integrisane u redovni nastavni plan i program, uz fokus na realističnim scenarijima koji se mogu javiti u određenoj zajednici; osim organizacije radionica i seminara, važno je razviti online platforme koje će omogućiti stalnu dostupnost informacija o saradnji sa intervenciono-spasilačkim službama i nevladinim organizacijama; unapređenje pristupa informacijama: organizovati obuke i radionice za nastavnike kako bi se unapredilo njihovo razumevanje smanjenja rizika od katastrofa; pozvati lokalne stručnjake za upravlјanje rizicima od katastrofa da dele svoje znanje sa nastavnicima i učenicima itd. Sve navedene preporuke mogu doprineti stvaranju efikasnijeg sistema obrazovanja o katastrofama, povećavajući nivo znanja, svesti i spremnosti učenika na adekvatno reagovanje u vanrednim situacijama. Ove preporuke imaju za cilј ojačanje sistema obrazovanja o katastrofama i saradnji škola sa svim relevantnim organizacijama, što će doprineti povećanju opšteg nivoa bezbednosti učenika i pripremlјenosti nastavnog osoblјa za reagovanje u slučaju vanrednih situacija. Usmerene ka različitim aspektima obrazovnog procesa, ove preporuke obezbeđuju kompleksan i celovit pristup u podizanju svesti i pripreme za katastrofe u obrazovnom sistemu.Scientific research titled „Readiness of High Schools in the West Morava River Basin in the Republic of Serbia for Disaster Risk Reduction and Emergency Management“ aimed to explore the factors influencing the readiness and capacities of high schools, civil society organizations, and local governments, including civil protection departments, in the West Morava River Basin in Serbia in preventing disaster risks in accordance with the Law on Disaster Risk Reduction and Emergency Management. The research included an analysis of the effectiveness of collaboration between civil protection departments, high schools, and civil society organizations in the West Morava River Basin regarding integrated disaster risk management, the involvement of youth and civil society organizations in the reform of integrated disaster risk management, the level of readiness, and the factors influencing youth in raising public awareness of the importance of disaster risk reduction, as well as the development of multisectoral collaboration between high schools, local governments, and civil society organizations in reducing disaster risks. The general hypothesis of the research suggests that the level of readiness and capacities of high schools, local governments, and civil society organizations are lower, there is insufficiently effective collaboration, limited youth representation in reform processes, and underdeveloped multisectoral cooperation, as confirmed by the research. Using a multi-method approach, existing data sources, documentation, archival material, and data generated through surveys of students, teachers, and employees in civil protection departments were utilized. Quantitative research methods were employed for data analysis, including parametric and non-parametric statistical techniques. The results of the analysis provided insights into the effectiveness of the disaster preparedness system in the researched area, laying the foundation for further recommendations and system improvement. Examined topics covered various aspects of disaster preparedness, including attitudes towards the role of students, the level of school preparedness, and the desire for additional training for teaching staff. The results indicate widespread support for involving students in disaster risk reduction activities, and the proposed recommendations include additional training for teachers, increased budgets for disaster risk education, stronger collaboration with relevant institutions, the introduction of practical exercises into the educational process, and enhanced awareness of collaboration opportunities. The results highlight the dominant use of the internet as the main source of information on disasters, emphasizing the importance of online resources in education. Weaknesses in school collaboration with specialized institutions and low parental involvement underscore the need for stronger collaboration between the education system and interested institutions. Student attitudes toward introducing disaster-related subjects vary, raising the need for additional analysis and curriculum adjustments. Insufficient partnership with non-governmental organizations and civil society indicates the need for expanded education beyond the formal educational framework. Students express the need for practical education and training, emphasizing the importance of evacuation simulations. Analyzing student attitudes regarding disaster preparedness reveals a high degree of agreement on involving students in preparedness plans. It is essential to emphasize students’ inclination towards introducing subjects on safety culture and their awareness of the importance of individual preparations in emergencies. In conclusion, the research provides significant recommendations for improving educational strategies and collaboration in the field of disaster preparedness. These recommendations aim to raise educational standards and enhance overall safety in schools, creating an efficient and comprehensive disaster preparedness system in the educational environment. Based on the conclusions, the following recommendations are proposed: 1. Schools should actively collaborate with specialized institutions to provide updated and relevant disaster information. 2. Develop mechanisms for actively involving parents in disaster education to create synergy between school and family. 3. Consider integrating disaster-related materials into other subjects to better cover this topic within the existing curriculum. 4. Encourage the use of online resources for disaster education, providing students access to reliable information. 5. Collaborate with non-governmental organizations and civil society to enhance additional disaster education beyond the school curriculum. 6. Develop practical education programs, including evacuation simulations, to improve understanding and preparedness for disaster response. 7. Implement disaster simulations and evacuation exercises for active student participation in preparation processes and skill development. 8. Encourage and motivate teachers to conduct evacuation exercises, educate themselves on emergency response procedures, and transfer this knowledge to students. 9. Allow students to participate in disaster preparedness planning processes to strengthen their personal responsibility and awareness of risks. 10. Develop and strengthen collaboration with relevant disaster management authorities, schools, and rescue services for more effective student education. 11. Consider introducing subjects on Safety Culture into the curriculum to systematically address disaster risk reduction topics. 12. Increase student awareness of legal obligations related to disaster risk reduction to promote responsibility and compliance with regulations. 13. Conduct education on proper emergency response and enhance awareness of risks. 14. Ensure inclusivity in disaster preparedness processes, considering the diverse needs and abilities of students. 15. Comprehensive teacher training should include topics such as first aid and student safety during disasters. 16. Intensify collaboration with rescue services and non-governmental organizations, including regular meetings, joint exercises, and resource and information sharing. 17. Integrate practical exercises into the regular curriculum, focusing on realistic scenarios that may occur in a specific community. 18. In addition to organizing workshops and seminars, it is important to develop online platforms that provide continuous access to information on collaboration with rescue services and non-governmental organizations. 19. Improve access to information: organize training and workshops for teachers to enhance their understanding of disaster risk reduction. 20. Invite local disaster risk management experts to share their knowledge with teachers and students, etc. All these recommendations can contribute to the creation of a more effective disaster education system, increasing students’ knowledge, awareness, and readiness to respond adequately in emergencies. These recommendations aim to strengthen the disaster education system and collaboration between schools and all relevant organizations, contributing to an overall increase in the safety of students and the preparedness of teaching staff to respond in emergency situations. Directed at various aspects of the educational process, these recommendations provide a complex and comprehensive approach to raising awareness and preparing for disasters in the education system.

HUMAN RESOURCE DEVELOPMENT FOR ENVIRONMENTAL SECURITY AND EMERGENCY MANAGEMENT

In an age where the intricate interplay between human activities and the environment demands careful consideration, „Human Resource Management in Environmental Security“ emerges as a comprehensive exploration of the dynamic relationship between human resources and environmental sustainability. This academic endeavor seeks to navigate the complexities inherent in managing human capital within the framework of environmental protection. In the pursuit of securing our environment, the traditional paradigms of human resource management must evolve to meet the challenges posed by climate change, resource depletion, and ecological imbalances. Globalization introduces an array of new challenges and imposes escalating requirements concerning environmental quality, creating an imperative for innovative solutions. In response, human resource management becomes a proactive force, necessitating the initiation of strategic initiatives aimed at improving the quality of human potential expression through the thoughtful allocation and maximization of resources. The complexity inherent in determining coordination and subordination in the functioning of the environment alongside other systems is defined by a strategic conflict. This conflict is intricately conditioned, on one hand, by the economic needs of local governments striving for progress and, on the other hand, by the imperative of ensuring the sustainability of the environment. Human resources management emerges as a pivotal link in addressing, navigating, and ultimately overcoming this intricate strategic conflict. The term „human capital“ is inextricably linked to Human Resources, serving as a nuanced reflection of their physical, spiritual, and emotional characteristics. The result of engaging human resources in the environment transcends mere utilitarianism and could not hitherto be accurately identified with their overall resources. Detecting, targeting, and engaging the latent human potential in environmental protection emerges as a profound challenge, requiring a multidimensional approach. Provided it is secured by robust environmental support, the „human capital“ owned by a unit of local government transforms into a potential driving force of high-value performances within the environment and the jurisdiction covered by the local government. The role of human resources in environmental protection is not just significant but indispensable. Consequently, there is an immense need to focus on comprehending the behavior of human resources and identifying opportunities for their holistic development. This emphasis is crucial as it positions human resources as a decisive factor influencing and affecting the continuity in achieving environmental sustainability. Human resources within local governments are dynamic entities capable of learning, expressing the ability to create, acquire, and transmit new knowledge and concepts. They do so successfully by adapting these innovations to their neighborhoods, their environment, and their overarching intentions. In line with the previously stated premises, there exists a pressing need for a scientific breakthrough in the modelling of human resources. This breakthrough aims to position human resources as the true value of each respective local government, both concerning the integrity of the scope of their business activities and, especially, when it comes to environmental protection. This study represents a significant step in that transformative direction. The created model of human resource management in environmental protection is not just a theoretical construct; it’s a pragmatic concept that fundamentally alters the character of the basic assumptions about human resources for the environment. This initiative marks the initiation of a change in the established context, setting the stage for a more sustainable and environmentally conscious future. This book is a collaborative effort that brings together scholars, researchers, and practitioners to shed light on the multifaceted dimensions of human resource management in the context of environmental security. By delving into theoretical frameworks, empirical studies, and practical applications, it endeavors to provide a holistic understanding of how human resources can be strategically leveraged to address environmental issues. The chapters within this volume address a spectrum of topics, including motivational factors for environmental stewardship, sustainable resource management, and the role of local self-government in mitigating environmental externalities. Through rigorous academic inquiry and thoughtful analysis, the contributors contribute to the growing body of knowledge that informs both scholarship and practical approaches to human resource management for environmental sustainability. We extend our heartfelt appreciation to the authors who have dedicated their expertise to this scientific field, the reviewers whose insightful feedback enhanced the quality of the content, and the contributors whose diverse perspectives enrich the discourse. We hope that the insights presented in these pages stimulate critical thinking, inspire innovative solutions, and contribute to the ongoing dialogue on the crucial intersection of human resource management, environmental security and emergency management.

Nikolić, N., Cvetković, M.V., Ivanov, A. (2023). Human resource development for environmental security and emergency management. Belgrade: Scientific-Professional Society for Disaster Risk Management.

Otpornost na katastrofe - vodič za prevenciju, reagovanje i oporavak

Dragi čitaoci, sa zadovoljstvom vam predstavljamo knjigu ,,Otpornost na katastrofe – Vodič za Prevenciju, Reagovanje i Oporavak”. Ova knjiga je namenjena svima koji žele da se bolje pripreme za nepredviđene situacije, bilo da su izazvane prirodnim katastrofama poput zemljotresa, poplava ili šumskim požarima ili antropogenim katastrofama kao što su požari, nezgode na radu, teroristički napadi ili pandemije. Živimo u svetu koji se neprestano menja i često se suočavamo sa izazovima koji zahtevaju brzo i efikasno reagovanje.

Osmišljena je kako bi vam pomogla da razumete različite aspekte katastrofa, da prepoznate rizike i da se pripremite za njih. Kroz nju ćete saznati kako da zaštitite sebe, svoje porodice i zajednicu, kako da reagujete u nepredviđenim situacijama i kako da se oporavite nakon katastrofe. Nema ništa važnije od bezbednosti i dobrobiti onih koje volimo i zato je važno da budemo informisani i spremni. Ova knjiga vam pruža praktične savete, korake za planiranje i konkretne smernice koje će vam pomoći da budete spremni za sve što budućnost može doneti. Kroz detaljne opise i praktične primere, naučićete kako da se nosite sa različitim scenarijima, okolnostima i situacijama koje se mogu javiti u vanrednim situacijama.

Autor ove knjige je posvetio mnogo vremena i truda kako bi vam pružio najvažnije informacije o katastrofama i kako da se nosite sa njima. Zasnovani na stručnim saznanjima i iskustvima stručnjaka iz različitih oblasti, ovi saveti su utemeljeni na najnovijim istraživanjima i najboljim praksama u oblasti katastrofa. Nadamo se da ćete ovu knjigu koristiti kao resurs za unapređenje vaše sopstvene otpornosti i zaštite, ali takođe i kao sredstvo za edukaciju i osnaživanje vaših zajednica. Zajedno, možemo da stvorimo bezbednije i otpornije zajednice, spremne za izazove koje budućnost donosi. U knjizi ćete pronaći informacije o osnovnim koracima koje treba preduzeti kako biste se zaštitili i pripremili za katastrofe. Upoznaćete se sa konkretnim savetima o tome kako da kreirate plan za vanredne situacije za vašu porodicu, šta treba da imate u kući za slučaj katastrofe i kako da se ponašate tokom samih takvih okolnosti. Osim toga, razmotrićemo i važnost obnove nakon katastrofe i kako da se oporavite sa što manje posledica.

Ovaj vodič ne obuhvata samo niz pratičnih saveta; on takođe otvara prostor za stručnu diskusiju o otpornosti i pripremljenosti za katastrofe. Uključivanje mladih, stručnih i ambicioznih naučnih saradnika u pisanje domaćih i međunarodnih projekata, kao i u sprovođenje naučnih istraživanja, predstavlja korak ka izgradnji stručne zajednice posvećene prevenciji, reagovanju i oporavku od katastrofa. Kroz analize rizika, proučavanje efikasnih strategija reagovanja i istraživanje novih tehnologija, ova zajednica doprinosi širem razumevanju i unapređenju otpornosti društava na nepredviđene događaje. Ovaj multidisciplinarni pristup, podržan stručnim saznanjima i iskustvima, ključan je za izgradnju održivih sistema prevencije i upravljanja u katastrofama. Želim da napomenem i to da je ova knjiga više od samo praktičnog vodiča; ona je ključ za otkrivanje snalažljivosti i pripremljenosti u nepredviđenim okolnostima.

Sažeta u ovom vodiču su znanja i veštine koje će vas naučiti kako da zaštitite sebe, svoje najbliže i vašu zajednicu, pružajući vam bezbednost u svetu koji se neprestano menja. Ona nije običan priručnik već je poziv na akciju, inspiracija za razmišljanje i ključ za transformaciju našeg shvatanja o otpornosti. Sa stručnim i sveobuhvatnim pristupom, istražuje različite aspekte katastrofa, prepoznaje rizike i priprema nas za pravilno postupanje u takvim situacijama. Ovaj vodič nije samo resurs za ličnu otpornost, već i temelj za izgradnju zajednica spremnih na izazove koje budućnost nosi. Spremni ste za otkrivanje sveta otpornosti na katastrofe? Započnite svoje usavršavanje sa ovom jedinstvenom knjigom koja će vas podstaći da razmišljate, delujete i postanete deo globalne zajednice otpornosti. U svetlu ubrzanog tempa promena koje oblikuju naše okruženje, ,,Otpornost na katastrofe” postavlja se kao sredstvo za razumevanje kompleksnosti savremenog života. Bez obzira da li se suočavate sa poplavama, zemljotresima, nesrećama na radu, terorističkim napadima ili pandemijama, ovaj vodič nudi dragoceno uputstvo za sagledavanje rizika i efikasno reagovanje. Ono što izdvaja ovu knjigu jeste njena praktična orijentacija. Ne samo da vam pruža informacije o tome kako se ponašati tokom katastrofe, već vas navodi da razmislite o koracima koje možete preduzeti unapred kako biste se pripremili i bili otporniji na katastrofe koje će biti sve učestalije i razornije.

Osim toga, knjiga naglašava važnost procesa oporavka nakon katastrofe, pružajući smernice o tome kako se nositi sa stresom i obnavljati normalnost u životu. Poseban naglasak stavljen je na ulogu zajednice u izgradnji otpornosti. Ova knjiga podstiče čitaoce da razmišljaju o svojoj ulozi u širem kontekstu i kako zajedno možemo stvoriti bezbednije i otpornije zajednice. Kroz primerima obogaćen tekst, otkrivate konkretne korake koje možete preduzeti kako biste doprineli jačanju kolektivne otpornosti na katastrofe. Stručni pristup autora proizilazi iz iskustva i saznanja stručnjaka iz različitih oblasti studija katastrofa. Njihova posvećenost pružanju relevantnih informacija i saveta ogleda se u temeljnom proučavanju najnovijih istraživanja i primeni najboljih praksi. Svaki savet i smernica podržani su stručnim znanjem, a multidisciplinarni pristup pruža sveobuhvatan uvid u kompleksnost izazova sa kojima se suočavamo.

Neka vam ova knjiga ,,Otpornost na katastrofe – Vodič za prevenciju, reagovanje i oporavak bude lični vodič u pripremi, reagovanju i oporavku u katastrofama izazvanim prirodnim i antropogenim opasnostima

ISTORIJSKI RAZVOJ NAUČNO-STRUČNOG DRUŠTVA ZA UPRAVLJANJE RIZICIMA U VANREDNIM SITUACIJAMA

Objavljena knjiga - Istorijski razvoj Naučno-stručnog društva za upravljanje rizicima

Medijski sistem Bosne i Hercegovine i promene identiteta

Ova monografija je rezultat i nastavak autorovih interesovanja i istraživanja u oblastima srodnim temi master rada, koji je odbranio na Kriminalističko-policijskom univerzitetu u Beogradu. Izbor predmeta istraživanja, ali i primenjena naučno-stručna aparatura ukazuju na multidisciplinarnost pristupa i njegovu društvenu opravdanost. Naime, osim studija medija, konfliktologije, teorije identiteta, sociologije, komunikologije, politikologije i nauke o bezbednosti, u radu su umnogome zastuplјene i mnogobrojne srodne društvene discipline ‒ etika, istorija, međunarodno pravo, politički marketing, diplomatija i druge. U skladu s multietničkom, multiverskom i multikulturnom orijentacijom Bosne i Hercegovine, autor je nastojao da, proučavajući sveukupnost komunikacijske prakse, sagleda aktuelne rezultate u izgradnji novih identiteta. S obzirom na to da su u istraživanju korišćeni relevantni teorijski izvori, empirijska istraživanja i radovi iz različitih naučnih polјa, za analizu svake pojedinačne oblasti primenjivan je odgovarajući kategorijalni aparat.

Osnovni cilј autora je bio da kroz određenje istorijskog konteksta nastajanja savremenog medijskog sistema Bosne i Hercegovine istakne njegov značaj u političkom, etničkom, nacionalnom, kulturnom i obrazovnom smislu, uvek iz aspekta bezbednosti. Sistematiza-cijom teorijskih pristupa i tipologijom modela medijskih sistema identifikovane su informacione determinante unutar šireg komunikacijskog kompleksa Bosne i Hercegovine u periodu 1997‒2022. godine. Na taj način je ukazano i na funkcionalnost, prirodu i obrazac modifikovanja medijskog sistema u skladu s procesima digi-talizacije, ali i na poziciju međunarodnih aktera koji pokušavaju da iz senke oblikuju agendu za promenu svesti javnog mnjenja. Name-ra autora je bila da pojasni teorijsko određenje i pozicioniranje medijskog sistema u okvirima prirode i delovanja javnih medija i kontekstu uticaja na kreiranje novog identiteta koji bi odražavao kolektivitet stanovništva Bosne i Hercegovine.

Rad je metodološki strukturiran u tri poglavlјa ‒ Uloga i značaj komunikacionih agensa i njihovog uticaja na društvo, Normativni okvir medijskog sistema Bosne i Hercegovine i Funkcije medijskih sistema u kreiranju identiteta i nacionalne bezbednosti, pri čemu svako od njih predstavlјa zaokruženu teorijsko-empirijsku celi-nu. Usled ubrzanih i sveobuhvatnih tehnoloških promena unutar medijskog kompleksa Bosne i Hercegovine, društvo je poprimilo sasvim drugačije, modernije i eksplozivnije komunikacijske okvi-re. Spajanjem kompjuterskih mreža, telekomunikacija i klasičnih masovnih medija nastali su mnogobrojni njuz portali i hibridni mediji. U praksi je auditorijum razmasovlјen, odnosno podelјen na stariju publiku, vernu klasičnim medijima, i mlade koji informacije uglavnom traže u virtuelnom prostoru. Novija istraživanja percepcije i stavova građana/ki Bosne i Hercegovine ukazuju na promenu svesti javnosti s postepenim razotkrivanjem nastojanja političkih elita da ih „svojim slikama stvarnosti” antagonizuju s Drugima. Kreiranje atmosfere zamrznutog koflikta sa susednim etnicitetima ili konfesijama ima za posledicu latentno ili manifestno narušavanje nacionalne bezbednosti, odnosno nedovršeno i nestabilno društvo.

Monografija pred čitaocima predstavlјa skroman doprinos autora nastojanjima da se ukaže na snagu i moć svakog pojedinca, naročito u društvima u tranzicionim promenama. Ekskluzivnost uloge medijskih sistema u kreiranju novih identiteta nesumnjivo je veoma važna za širu javnost, ali i za sveukupnu bezbednost države. Građa-ni/ke nisu dovolјno upoznati s fenomenima participativnog novinarstva, formalnih i neformalnih socijalnih medijatora ili virtuelnim oblikovanjem javnosti, iako svojevolјno ili ne već umnogo-me učestvuju u propagandnim postupcima. Rasvetlјavanje takvih promena, kao i ukazivanje na zamke i opasnosti od političkog uplitanja, zloupotreba i uticaja na medijsku stvarnost bili su motiv i povod za nastanak ove knjige, koja će, kako autor istinski veruje, biti njegov skroman doprinos razvoju i demokratizaciji društva, negovanju tolerancije i stvaranju sigurnijeg bezbednosnog okruženja.

Stanković, Lj. (2023). Medijski sistem Bosne i Hercegovine i promene identiteta. Beograd: Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama.

ISTORIJSKI RAZVOJ NAUČNO-STRUČNOG DRUŠTVA ZA UPRAVLJANJE RIZICIMA U VANREDNIM SITUACIJAMA

Objavljena knjiga - Istorijski razvoj Naučno-stručnog društva za upravljanje rizicima

Medijski sistem Bosne i Hercegovine i promene identiteta

Ova monografija je rezultat i nastavak autorovih interesovanja i istraživanja u oblastima srodnim temi master rada, koji je odbranio na Kriminalističko-policijskom univerzitetu u Beogradu. Izbor predmeta istraživanja, ali i primenjena naučno-stručna aparatura ukazuju na multidisciplinarnost pristupa i njegovu društvenu opravdanost. Naime, osim studija medija, konfliktologije, teorije identiteta, sociologije, komunikologije, politikologije i nauke o bezbednosti, u radu su umnogome zastuplјene i mnogobrojne srodne društvene discipline ‒ etika, istorija, međunarodno pravo, politički marketing, diplomatija i druge. U skladu s multietničkom, multiverskom i multikulturnom orijentacijom Bosne i Hercegovine, autor je nastojao da, proučavajući sveukupnost komunikacijske prakse, sagleda aktuelne rezultate u izgradnji novih identiteta. S obzirom na to da su u istraživanju korišćeni relevantni teorijski izvori, empirijska istraživanja i radovi iz različitih naučnih polјa, za analizu svake pojedinačne oblasti primenjivan je odgovarajući kategorijalni aparat.

Osnovni cilј autora je bio da kroz određenje istorijskog konteksta nastajanja savremenog medijskog sistema Bosne i Hercegovine istakne njegov značaj u političkom, etničkom, nacionalnom, kulturnom i obrazovnom smislu, uvek iz aspekta bezbednosti. Sistematiza-cijom teorijskih pristupa i tipologijom modela medijskih sistema identifikovane su informacione determinante unutar šireg komunikacijskog kompleksa Bosne i Hercegovine u periodu 1997‒2022. godine. Na taj način je ukazano i na funkcionalnost, prirodu i obrazac modifikovanja medijskog sistema u skladu s procesima digi-talizacije, ali i na poziciju međunarodnih aktera koji pokušavaju da iz senke oblikuju agendu za promenu svesti javnog mnjenja. Name-ra autora je bila da pojasni teorijsko određenje i pozicioniranje medijskog sistema u okvirima prirode i delovanja javnih medija i kontekstu uticaja na kreiranje novog identiteta koji bi odražavao kolektivitet stanovništva Bosne i Hercegovine.

Rad je metodološki strukturiran u tri poglavlјa ‒ Uloga i značaj komunikacionih agensa i njihovog uticaja na društvo, Normativni okvir medijskog sistema Bosne i Hercegovine i Funkcije medijskih sistema u kreiranju identiteta i nacionalne bezbednosti, pri čemu svako od njih predstavlјa zaokruženu teorijsko-empirijsku celi-nu. Usled ubrzanih i sveobuhvatnih tehnoloških promena unutar medijskog kompleksa Bosne i Hercegovine, društvo je poprimilo sasvim drugačije, modernije i eksplozivnije komunikacijske okvi-re. Spajanjem kompjuterskih mreža, telekomunikacija i klasičnih masovnih medija nastali su mnogobrojni njuz portali i hibridni mediji. U praksi je auditorijum razmasovlјen, odnosno podelјen na stariju publiku, vernu klasičnim medijima, i mlade koji informacije uglavnom traže u virtuelnom prostoru. Novija istraživanja percepcije i stavova građana/ki Bosne i Hercegovine ukazuju na promenu svesti javnosti s postepenim razotkrivanjem nastojanja političkih elita da ih „svojim slikama stvarnosti” antagonizuju s Drugima. Kreiranje atmosfere zamrznutog koflikta sa susednim etnicitetima ili konfesijama ima za posledicu latentno ili manifestno narušavanje nacionalne bezbednosti, odnosno nedovršeno i nestabilno društvo.

Monografija pred čitaocima predstavlјa skroman doprinos autora nastojanjima da se ukaže na snagu i moć svakog pojedinca, naročito u društvima u tranzicionim promenama. Ekskluzivnost uloge medijskih sistema u kreiranju novih identiteta nesumnjivo je veoma važna za širu javnost, ali i za sveukupnu bezbednost države. Građa-ni/ke nisu dovolјno upoznati s fenomenima participativnog novinarstva, formalnih i neformalnih socijalnih medijatora ili virtuelnim oblikovanjem javnosti, iako svojevolјno ili ne već umnogo-me učestvuju u propagandnim postupcima. Rasvetlјavanje takvih promena, kao i ukazivanje na zamke i opasnosti od političkog uplitanja, zloupotreba i uticaja na medijsku stvarnost bili su motiv i povod za nastanak ove knjige, koja će, kako autor istinski veruje, biti njegov skroman doprinos razvoju i demokratizaciji društva, negovanju tolerancije i stvaranju sigurnijeg bezbednosnog okruženja.

Stanković, Lj. (2023). Medijski sistem Bosne i Hercegovine i promene identiteta. Beograd: Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama.

UPRAVLJANJE U NUKLEARNIM KATASTROFAMA

Knjiga ,,Upravljanje u nuklearnim katastrofama“ predstavlja originalno, sveobuhvatno i prvo delo na našim prostorima u kojem se prikazuju rezultati teorijskog i empirijskog istraživanja karakteristika različitih faza integrisanog upravljanja u nuklearnim katastrofama, kao što su: prevencija i ublažavanje rizika od nuklearnih katastrofa; pripremljenost građana, lokalnih zajednica i države za nuklearne katastrofe; odgovor (mere zaštite i spasavanja sa taktikom njihove primene) i oporavak od posledica nuklearnih katastrofa. Pored toga, autori na vrlo intuitivan, pristupačan i razumljiv način opisuju složenu fenomenologiju nuklearnih katastrofa sa posebnim osvrtom na korišćenje nuklearne energije u mirnodopske svrhe i nuklearni terorizam kao jednu od najozbiljnijih pretnji bezbednosti u XXI veku. 

Pored sveobuhvatnih teorijskih elaboracija, u naučnoj monografiji autori predstavljaju rezultate kvantitativnog istraživanja uticaja demografskih, socio-ekonomskih i psiholoških karakteristika ispitanika na njihove stavove o brojnim relevantim pitanjima iz oblasti upravljanja u nuklearnim katastrofama (percepcija rizika i strahovi o nuklearnim katastrofama, percepcija o prihvatanju i odbijanju korišćenja nuklearne energije u mirnodopske svrhe, multidimenzionalna pripremljenost građana, lokalnih zajednica, države i interventno-spasilačkih službi (policije, vatrogasno-spasilačkih jedinica i službe hitne medicinske pomoći) za reagovanje u nuklearnim katastrofama, percepcija pozitivnih i negativnih perspektiva izmene zakonske regulative o izgradnji nuklearnih elektrana u Srbiji). 

Višeetapnim slučajnim uzorkovanjem, anketirano je nekoliko stotina građana, na području grada Beograda, korišćenjem metode snežne grudve. Dobijeni podaci su analizirani i interpretirani korišćenjem statističkih tehnika, kao što su: višestruka regresija, Hi-kvadrat test, Jednofaktorska analiza varijanse (ANOVA), T-test i Pirsonova linearna korelacija. Rezultati naučnog istraživanja umnogome doprinose unapređenju teorijskog i empirijskog fonda naučnih saznanja koja se mogu iskoristiti za kreiranje strategija i programa unapređenja pripremljenosti stanovništva za reagovanje u različitim nuklearnim i radiološkim katastrofama.

Autori zahvalјuju recenzentima prof. dr Vladimiru Jakovlјeviću, prof. dr Srđanu Milašinoviću i prof. dr Bojanu Jankoviću, koji su umnogome doprineli modernosti i unapređenju strukturiranosti i sadržajnosti naučne monografije. Posebnu zahvalnost autori duguju svojim porodicama koje su nam pružile nesebičnu podršku i bili oslonac tokom pisanja monografije. Veliku podršku, autori duguju i Naučno-stručnom društvu za upravlјanje rizicima u vanrednim situacijama i Međunarodnom institutu za istraživanje katastrofa, bez čije naučne, logističke i finansijske podrške knjiga ne bi ugledala svetlost dana.

 


Referenca – Cvetković, V., & Martinović, J. (2021). Upravljanje u nuklearnim katastrofama. Beograd: Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama.

MITOVI O KATASTROFAMA: ISTINE I ZABLUDE

Knjiga ,,Mitovi o katastrofama: istine i zablude“ predstavlja bogatu riznicu podataka o najaktuelnijim i praktikovanim mitovima iz oblasti studija katastrofa, koji se razlikuju po svojoj morfologiji i društvenoj funkcionalnosti. Vešto i pronicljivo objašnjavajući suprotstavljene načine interpretacije ponašanja ljudi u uslovima katastrofa, autori na interesantan, znalački i dovitljiv način elaboriraju opšte mitove o katastrofama, mitove iz domena zdravstva, kao i iz domena pružanja humanitarne pomoći. Neprekidno tragajući za otkrivanjem istine i zablude, autori na virtuozan i naučno prihvatljiv stil preispituju mnogobrojne mitove: prirodne katastrofe su izuzetni i retki događaji; katastrofe ubijaju nasumično bez poštovanja ekonomskog ili socijalnog statusa; tehnologije će spasiti svet od prirodnih katastrofa; zemljotresi su prirodne opasnosti koje prouzrokuju velike ljudske žrtve; prirodne katastrofe slabe moral pogođene zajednice; neodlučnost ljudi za evakuaciju u uslovima katastrofa; nakon katastrofe, stvari se vraćaju u normalu kroz nekoliko nedelja; privremena naselja su idealna stambena rešenja za žrtve katastrofe; preopterećenost najbliže bolnice pacijentima nedaleko od mesta katastrofe; donacije krvi su u uslovima katastrofa neophodne; žrtve katastrofa razvijaju „Sindrom katastrofe“; prirodne katastrofe stvaraju epidemije zaraznih bolesti; mit o paničnom ponašanju ljudi u uslovima katastrofa; katastrofe prouzrokuju antisocijalno ponašanje itd. 

Uvreženost i opšteprihvaćenost spomenutih mitova o katastrofama, naprosto nameću potrebu sprovođenja multimetodskih istraživanja, imajući u vidu da njihovo praktikovanje unapređuje ili unazađuje organizovanje integrisane i efikasne zaštite ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i antropogenih katastrofa. Osim neprocenjivih teorijskih elaboracija, autori u naučnoj monografiji predstavljaju impresivne i obilne rezultate kvantitativnog istraživanja u kojem se ispituje nivo praktikovanja mitova o katastrofama. Polazeći od činjenice da je svako ponašanje koje nije zasnovano na naučnim činjenicama domen mitskog tumačenja stvarnosti, višeetapnim slučajnim uzorkovanjem, sprovedeno je sveobuhvatno istraživanje na području Beograda, na uzorku od preko 250 ispitanika. Dobijeni podaci su analizirani i interpretirani korišćenjem statističkih tehnika, kao što su: Standardna višestruka regresija, Hi-kvadrat test, Jednofaktorska analiza varijanse, T-test i Pirsonova linearna korelacija. Rezultati istraživanja prikazanog u monografiji mogu biti iskorišćeni od strane donosioca odluka u Srbiji za potrebe unapređenja sveobuhvatne pripremljenosti za reagovanje u prirodnim i antropogenim katastrofama.

Referenca – Cvetković, V., & Marina, J. (2021). Mitovi o katastrofama: istine i zablude. Beograd: Naučno-stručno društvo za upravljanje rizicima u vanrednim situacijama.